Po preuzimanju prestola, Milutin je odmah obnovio ratne planove protiv Vizantije. U prvom naletu je izvršio pohod na Makedoniju i zaposeo oblasti Pologa (tetovskog kraja), Skoplje, Ovče polje, Kratovo i grad Pijanec na reci Bregalnici.
Vizantijski car Mihajlo VIII Paleolog sakupio je vojsku, pa čak i tatarske najamnike, ali je u toku priprema iznenada umro. Tatarski najamnici pustoše Srbiju, sve dok ih Milutin 1283.g. nije porazio kod Prizrena. Zajedno sa Dragutinom, Milutin je stigao do obala Egejskog mora kod današnje Kavale i ranijim osvajanjima dodao oblasti Poreča, Kičeva i Debra, tako da se granica srpske države pomerila od Šar planine do klisure Proseka, današnje Demir kapije. Godinama će se voditi sukob između Srbije i Vizantije, što će se proširiti na oblasti severne Albanije i like Drača.
Uvidevši da Vizantija nema dovoljno snage da se suprotstavi srpskom vladaru, vizantijski car Andronik II Paleolok je 1299.g. otpočeo pregovore sa Milutinom. Na srpski dvor je poslao svog izaslanika i istoričara Teodora Metohita koji je pregovarao sa srpskim vladarom. U svojoj knjizi piše o srpskom dvoru, običajima, odevanjima, vlastelinskim titulama, i kaže da je sve slično i često gotovo istovetno sa Vizantijom.
1299.g. je potpisan sporazum u Skoplju, kojim Vizantija priznaje Milutinu sva dotadašnja osvajanja vizantijskih oblasti, ali da se Milutin na tome zadrži. Kao zalog i potvrdu ugovora, vizantijski car daje Milutinu svoju petogodišnju ćerku Simonidu. Tako je konačno potpisan mirovni ugovor, ali će dalji događaji pokazati da Vizantija nije bila naivna kada je svoju mladu princezu darovala srpskom kralju.
U međuvremenu, Dragutin uz pomoć Milutina zaposeda oblast Braničeva, odakle je proterao bugarske velikaše. Tako se granica pomerila sve do Đerdapa, ali su Bugari zajedno sa tatarima opustošili Srbiju sve do Hvosna, posle čega su spalili Žiču, kao sedište srpske aristokratije. Na to su Srbi odgovorili pohodom u pravcu Vidina, pa su tatari napustili Srbiju.
Krajem XIII i početkom XIV veka otpočele su i vizantijske borbe u Ugarskoj. Došlo je do osamostaljivanja velikaša, pa je Dragutin postao samostalni vladar i često je nazivan „sremskim kraljem“. Međutim, mirovni ugovor Milutina sa Vizantijom, konačno je pokazao da Milutin neće ispuniti obećanje po mirovnom ugovoru iz Deževe.
Na početku XIV veka otpočeo je sukob među braćom koji je trajao prvu deceniju XIV veka. Sklopljeno je primirje, a iz rata niko nije izašao kao pobednik. Svako je zadržao svoju kraljevinu.
Dragutin je umro 1316.g. i u njegovoj oblasti ga je nasledio Vladislav, kratko, jer ga je Milutin zatvorio i proširio granicu do Save i Dunava. Na to je odgovorila Ugarska čestim napadima, pa će Dragutinova teritorija biti mesto sukoba između Srbije i Ugarske.
Smena na prestolu ostvarila je i pitanje nasleđa (Dragutinovi ili Milutinovi sinovi). To pitanje se zaoštrilo, jer je Milutin imao četiri zakonita braka. Takođe je i vizantijska carica tražila da za naslednika odredi jednog od braće svoje žene Simonide. To je dovelo do velikih problema i sukoba u porodici.
Milutinov sin Stefan (Dečanski) je bio talac kod tatara zlatne horde, a potom se oženio bugarskom princezom i vladao u oblasti Zete. Podigao je ustanak protiv svoga oca. Međutim, Milutin je porazio svoga sina Stefana i naredio da se oslepi i progna u Carigrad. Stefan je proveo u Carigradu sedam godina, gde je uspeo da progleda, a po nalogu hilandarskog monaha vraćen je u Srbiju, gde je Milutin za svog naslednika isticao sina Konstantina. Povratkom Stefana, Milutin je bio bolestan, a u Srbiji se javljaju tri pretendenta: sinovac Vladislav i dva sina. Međutim, Vladislav je odustao i obnovio oblasti na severu, a Stefan je pobedio u bici i uklonio Konstantina.
Novi srpski kralj Stefan Uroš III Dečanski (1321-1331) otklonio je posledice iz vremena borbe oko prestola. Povratio je deo Zahumlja i deo Neretve. Uvučen je bio u vizantijski sukob u Carigradu između Andronika II i unuka Andronika III, u čemu je pomogao starom kralju. Andronik II umire, a Andronik III radi osvete otpočinje veliki pohod na Srbiju, zajedno sa bugarskim carom Mihajlom Šišmanićem. Vizantijski car se kretao sa juga, dok je Stefan krenuo sa istoka bugarskom caru. Do bitke je došlo 28. Jula 1330.g. kod Velbužda (današnjeg Ćustendila), u kome je bugarski car izgubio život. Na tu vest je Andronik II odustao od daljeg pohoda, čime su sačuvane tekovine Milutinovih osvajanja. Stefan Dečanski je na bugarski presto postavio svoga sestrića, sina Mihajla Šišmanića. Nije osvojio bugarsku teritoriju što je izazvalo nezadovoljstvo kod mlade srpske vlastele. Sukobili su se u dva maha.
1331.g. Dušan je ustao protiv svoga oca, zbacio ga sa prestola i zatočio u Zvečanu, gde je zadavljen od strane sina Dušana (1331-1351).
Нема коментара:
Постави коментар